Čika Aca, glumačka majka

Knjiga povodom 15 godina od odlaska reditelja Aleksandra Đorđevića. Bliske saradnike obasipao svojim nepresušnim humorom

MALO pre prvomajskih praznika, 27. aprila, navršilo se dugih petnaest godina od smrti Aleksandra Đorđevića, reditelja koji je obeležio prvi vek Televizije Beograd, pritom i značajnog filmskog i pozorišnog reditelja.

U poslednjih dvadesetak godina njegovog plodnog rada, u svim "formatima", bila sam njegov dramaturg. Radila sam na mnogim od 11 televizijskih serija ("Balkan ekspres", "Bolji život", "Srećni ljudi", nažalost ne i na "Otpisanima"), kao i na mnogo TV drama, kojih je Đorđević režirao preko sto! Tako je bilo na filmovima, a u knjizi, koja će biti objavljena ove godine, istaknuću kuriozitet (od mnogo neočekivanih događaja u njegovom bogatom životu), a tiče se - pozorišta.

"...Iako imam četrdeset godina filmskog i televizijskog staža, ja imam mnogo više, pedeset godina pozorišnog iskustva - govorio je Aca, poslednje godine svoga života, 2005, kada sam snimila, po njegovoj želji, gotovo 14 sati njegovih sećanja.

-Kao službenik Jugoslovenskog dramskog pozorišta, čekajući da se otvori Pozorišna akademija, dobio sam jedan interesantan zadatak: za premijeru "Kralja Betajnove", mene su, 3. aprila 1948, obukli specijalno za kontakte sa gostima i ušao sam u prostrani hol starog JDP, sa kožnim koricama sa grbom pod rukom. Imao sam zadatak da zamolim sve prisutne na otvaranju JDP, na premijeri, da se upišu u knjigu - elitno društvo, članovi Politbiroa, partijski i vojni funkcioneri, diplomate. Čekalo se na Titov dolazak, čak je i početak "Kralja Betajnove" bio malo pomeren... Tek mnogo kasnije, shvatio sam da je to bio dan kada je Tito dobio pismo od Staljina, povodom Informbiroa!..."

Plodan i uspesima ispunjen, život Aleksandra Đorđevića, omiljenog reditelja, "čika Ace", kako smo ga zvali, nije bio ništa manje složen i van profesionalnog delovanja i svetala studija i pozornice. Učestvovao je, još kao dečak (rođen je 1928) u proboju Sremskog fronta, bio svedok i učesnik prelomnih događaja u Jugoslaviji i Srbiji u 20. veku. Režiju (koju je i predavao, kasnije, na FDU) diplomirao je u klasi Huga Klajna, bio stalni reditelj Narodnog pozorišta u Nišu, devet sezona... Došao je na TV Beograd, u avanturu, ne znajući mnogo o tom "zastrašujućem novom mediju", u koji ga je Lola Đukić gurnuo "nenaoružanog"... Ostalo je istorija.

Mnogo nagrada, kao i ona u Holivudu za TV dramu "Čep koji ne propušta vodu", poneli su Acini radovi. Gotovo svi veliki glumci, prošli su kroz režije Aleksandra Đorđevića. Mnoge od njih je on i "stvorio", pa i proslavio. U "jeseni svoga doba", kako bi rekao njegov omiljeni Frenki boj (Frenk Sinatra, čiju je pesmu "Maj vej" obožavao), Đorđević je, autorski, sam razgovarajući sa gostima u programu, snimio dragoceni TV serijal "Deca filma", sa svima, sa kojima je, dok su bili deca, sarađivao... Bio je tu i Slobodan Njegić, dečak koji je, u Acinoj režiji, briljirao u filmu "Nedeljom od devet do pet", po mom scenariju...

Imao je svesku, u koju je upisivao imena glumaca, da bi svakom od njih dao šansu, u svojim mnogobrojnim projektima. Tu su bili, ravnopravno, i glumci iz unutrašnjosti, uz one iz "kruga dvojke". Nikoga čika Aca nije zaboravio. Bio je "glumačka majka", a nas, najbliže stalne saradnike, obasipao je svojim nepresušnim humorom i očinskom brigom.

Nadam se da će sve ovo, Acina sećanja i naši tekstovi o njemu, stati u jednu knjigu (izdavač RTS), kojoj je sam dao naslov "Uvek ispočetka".

To je naš dug.

 

Izvor: Večernje novosti, 10. maj 2020.
Autor: Dragana Bošković