Ime Stevice Markovića odzvanja i danas, mnogo više u Francuskoj nego ovde. Na Netfliksu se nedavno pojavio film „Madam Klod“, o ženi koja je vodila čuveni bordel u Parizu, bila opasan igrač i vodila ozbiljnu organizaciju za prostituciju. Stevica Marković, telohranitelj Alena Delona i najslavniji pariski jugokrimos, u ovom filmu se ne pojavljuje, ali je glavna tema. On je kamen u cipeli Madam Klod, on ne da mira Parizu, zbog njega su svi u panici, ko god je imao nešto sa njim, nije dobro prošao. On je duh koji se nadvio nad Parizom i po hodnicima i salonima plaši kriminalce i političare

Početkom dvadesetog vijeka se govorilo da čim u Parizu počne da pada kiša, u Beogradu se otvaraju kišobrani. Pariz je bio grad trendseter, a nijedan talas s te bande nije zaobišao Beograd. Pedesetih godina dogodila se polu-kontra. Jedan rođeni Beograđanin je kidnuo prvo za Italiju, pa stigao do Pariza i tamo žestoko zamutio vode. Sve krugove društva je dotakao. Spojio je film, kriminal i politiku i završio izbušen, u plastičnoj kesi, na smetlištu.

Ime Stevice Markovića odzvanja i danas, mnogo više tamo nego ovamo. U Parizu njegovo prezime postalo je čuveno kao „Afera Markovik". Za razliku od Beograda, Francuzi aferom prozovu samo događanja koja istinski uzdrmaju čitavu državu, i to ne na kratko, već toliko da se decenijama ta afera istražuje i stalno podgrijava. Toliko da se svakih dvadesetak godina snimi po jedan film, pa zatim rimejk, kao o „Aferi Drajfus".

Kod nas se o Stevici Markoviću uglavnom više domaštavalo nego pisalo. Zbog neprovjerljivosti informacija, ali i tajnovitosti Markovićevog života, priča je bila pogodna da se štošta i doda. Kad prećeramo sa pumpanjem herojstva u bitakah, dobro je zaviriti u turske arhive da se uporede priče, da se ne zanosimo previše epom. Stoga je takođe dobro vidjeti što to o Markoviću imaju da kažu Francuzi u 2021. godini.

Na Netfliksu se nedavno pojavio prilično dobro snimljen i spakovan film Madame Claude. Što bi rekli, vidi se da je u film upucana fina svota novca. Djeluje baš bogato, kako i treba da izgleda film koji u nazivu ima ime žene koja je vodila čuveni bordel u Parizu i živjela na „visokoj nozi".  Madam Klod bila je opasan igrač, vodila je ozbiljnu organizaciju za prostituciju, a valja pomenuti i to opšte mjesto da baš prostitucija povezuje politiku i kriminal. Srodna je priroda zanimanja i privlači slične karaktere.

Madam Klod nije iznajmljivala samo tijela, ona je birala vješte cure, trenirala ih. Djevojke su postale mangupi i bile su sposobne da izlude muškarce, da se poigraju sa njima, da svakom nađu cracking point. Bilo je i onih koje su u toj igri stradale ili bile pretučene, ali Madam Klod je imala mehanizme da zaštiti svaku od njih, ili da se makar osveti za sve što propate. Navodno je izjavila da će ljudi uvijek htjeti da plate dvije stvari: hranu i seks, dok je za sebe tvrdila da je loša kuvarica.

Fantastično je što se u filmu Stevica Marković ne pojavljuje, ali je glavna tema. On je peripetija, kamen u cipeli Madam Klod od početka do kraja! On ne da mira Parizu, zbog njega su svi u panici. Kad inspektor tajne službe postavi pitanje Madam Klod da li zna nešto o „onom Markoviku", ona se prenerazi, jer ko god je imao nešto sa njim, nije dobro prošao. Njegovo ime postalo je sinonim za veliku nevolju. On je duh koji se nadvio nad cijelim Parizom i po hodnicima i salonima plaši kriminalce i političare.

I sve se zbiva te čarobne 1968. godine koju inače idealizujemo. Tajvanska kanasta i Bertolučijevi Sanjari samo su jedna strana medalje. Na drugoj strani su kriminal i emigranti Jugovići. Ali dok su studenti zahtijevali pravedniji svijet, Stevicu Markovića je vjerovatno za sve to bilo briga. On je došao u Pariz iz drugih pobuda. Teško da se ložio na ideale i revoluciju. On je došao da se obogati, stekne ime i da se dobro zeza. Uspijevalo mu je neko vrijeme, ali se previše zezao pa se zeznuo. Preigrao se.

Svjetska pravda ga očigledno nije zanimala. Nije ga zanimao ni Sartrov egzistencijalizam iako ga je donekle živio, na oštrici brijača, na vrhu, ali na vječitoj margini, od danas do sjutra. Jugovići koji pristignu u Pariz tih godina mogli su da biraju: umjetnost ili kriminal. Stevica Marković se prijateljio sa Alenom Delonom i postao njegov tjelohranitelj. Nuđeno mu je i da glumi, ali nije htio da uđe u svijet filma. Bio je nezainteresovan za tu vrstu zarade. Na kraju je ipak završio u filmu, i to na Netfliksu, više od pola veka posle svoje smrti, u ostvarenju koje gleda čitav svijet. U vrijeme zatvorenih bioskopa, to je jedan od trenutno najgledanijih filmova van engleskog govornog područja.

Svi su znali i svi su žmurili

Organizacija Madam Klod počinje da se ruši baš kad je likvidiran Stevica Marković. Vrata njenog bordela nekad su bila otvorena za Kenedija, svraćao je i iranski šah, ali i Đani Anjeli. U samom trejleru filma Madam Klod uleti u salon i upozorava svoje dame da sve brzo srede jer za 15 minuta u goste stiže Marlon Brando. Ono što se naziva džet-setom toga doba prolazilo je kroz bordel Madam Klod.

Valjali su se u parama. Ta vrsta call-girls igre bila je polulegalna. Svi su znali ali su i svi žmurili. Od nje se mnogo dobro zarađivalo. Nije slučajno sjedište Madam Klod bilo u najskupljem 16. arondismanu. Čak je i tu film uspješan, kostimi i scenografija su toliko dobro urađeni da se može namirisati novac, može se i osjetiti koliko su oni od elitne prostitucije dobro živjeli.

Ali prostitucija nije samo bila mašina za novac. Sve je bilo u cilju fotografisanja klijenata. Fotografije su kasnije služile ili za političko kompromitovanje ili iznuđivanje novca. U to vrijeme fotoaparati su sve manji, a tajne sve veće.

Nakon smrti Stevice Markovića, sva se policija digla na noge da pronađe kompromitujuće fotografije poznatih „nemirnih žena" kojima je Marković ucjenjivao poznate ličnosti, uglavnom političare. Važio je za vještog zavodnika kom nisu mogle da odole usamljene supruge prezauzetih glavešina iz Pariza. Tadašnji magazin „Pari Mač" opisivao ga je kao „najlepšeg i najjačeg čovjeka u Parizu".

Marković je nađen na smetlištu nedaleko od Versaja, umotan u kesu, vezanih ruku i nogu. Zveknut je tvrdim predmetom u glavu, ali je i upucan, iz pištolja kalibra 9 milimetara. Simbolički, jer je taj kalibar koristila uglavnom tamošnja tajna policija. Taj kalibar će se devedesetih godina u Beogradu koristiti za brzopotezne obračune u podzemlju. Grupa Prti Bee Gee će kasnije genijalno odrepovati: „Devetka mi mnogo duga / zato dug je vraćen".

Naročite fotografije

Nakon likvidacije Markovića, odzvonilo je svima koji su bili povezani sa „fotografijama naročite namjene". Policija je svuda njuškala i svi su bili sumnjivi. Kao kakva potraga za blagom, pokrenuta je velika akcija da se pronađe Markovićev štek fotografija sa kojima je ucjenjivao poznate. On je prečesto organizovao žurke u Delonovoj kući, žurke koje su se često i pretvarale u orgije. Neko je sve to snimao.

U filmu se osjeća ta tenzija, svi se drže za vratove i svi su beskompromisni. U par navrata dominira Fransoa Markantoni, jedan od glavnih ljudi kriminalne scene tog doba. Bio je jedan od prvoosumnjičenih za ubistvo Markovića. Poznat kao junak Pokreta otpora, čovjek koji pod batinama nije odao tajne nacistima, sada je postao strah i trepet Pariza u miru. Pljačkao je banke i iznuđivao pare na mnogo načina. Nekoliko puta je boravio u zatvoru ali skoro uvijek bi bivao oslobođen zbog nedostatka dokaza. Doživio je duboku starost, umro u devedesetoj godini, a uspio je i da napiše poveću autobiografiju, te ga sad potpisuju kao borca za slobodu, kriminalca i pisca.

Madam Klod je takođe radila za Pokret otpora, i ona zna da nanjuši opasnost. Pritiskali su je i kriminalci i policija, pucali na nju, jurili je, ali ona opstaje, isplivava. Drži se!

Njoj ni mrtav Marković nije dao mira, svi su je za njega pitali i pritiskali na sve moguće načine. Tražili su njegove fotografije, jer, ako neko zna za, zna ona, bavili su se istim poslom. Madam Klod radila je za službu, redovno dostavljala fotografije svih klijenata. Zahvaljujući njoj gradila se baza idealna za buduće ucjene i kompromitovanje. Ona je preživjela, emigrirala pa se vratila u Francusku, zaćutala ali joj nisu mogli ništa. Kao i Markantoni doživjela je duboku starost. Živjela je još tridesetak godina posle Markovića. Ona je možda dobro sakrila fotografije, ili je znala i neke veće tajne.

Afera Marković je umalo minirala kandidaturu Žorža Pompidua za predsjednika. Govorilo se da je i njegova supruga Klod na problematičnim fotografijama. Sve takve glasine koristile su generalu Šarlu de Golu čija je popularnost bila u padu zbog Alžira i ostalih problema. Ubistvo Markovića nikad nije rasvijetljeno, jer, bilo je hiljadu podmetanja i lažnih iskaza tako da niko nije mogao slučaj da raspetlja do kraja. Stalno su isplivavala nova pisma i novi dokazi koji su potirali prethodne. Možda niko nije ni želio da se afera riješi.

Alen Delon se izvukao iz te priče. Godinama kasnije on će posjetiti Beograd i u emisiji kod Ivana Ivanovića opušteno ćaskati o tim događajima i negirati ikakvu umiješanost u Markovićevu smrt.

Saundtrek

Filmom dominira i jedan poseban ton ovjekovječen kroz pjesmu „Il est mort le soleil". Može se ta pjesma iz 1968. godine koju izvodi fantastična Nikoleta protumačiti na mnogo načina, kao da je neki „On" bio sunce nakon čije smrti svijet koji znamo više nije isti, ne postoji.

Ali jedna druga pjesma možda bi više odgovarala priči Stevice Markovića. Hipotetički, njegova pjesma bila bi „Non, je ne regrette rien". Jer, on je izgleda bio jedan od tih likova koji su se gazili ali i gazili druge. Nije žalio ni sebe ni druge. Prolazio je kroz život kao metak i na kraju popio metak. Prezasićenost životom je odlika takvih tipova. Baš kao u Godarovom filmu Do poslednjeg daha, kad Žan Pol Belmondo sit svega odustaje od bježanja, pa čeka da ga policija nađe, jer mu je više svejedno. Svejednoća života.

Nakon Markovića stigli su u Pariz neki novi Jugovići. Prvo slikari, pa pisci, biznismeni, a devedesetih i izbjegle porodice. Isprala se priča o našim kriminalcima.

Kod Šiljegovića

Jedno od najpopularnijih mjesta u Parizu i dalje je Café de Flore. Tamo su redovni gosti bili Keno, Pikaso, Jonesko i Sioran, ali i Sartr, Simon de Bovoar i Kami. Tamo je i Lenjin igrao šah, a svoje scenarije i knjige pisali su Kopola i Koeljo. Zbog te aure danas se turisti trpaju da tamo popiju kafu. Ne žele samo da osjete duh Pariza već i da fotografiju objave na Instagram, obavezno označavajući preciznu lokaciju. U tom kafiću je snimljeno preko desetak filmova, jer kad stranci pomisle na Pariz, misle na Café de Flore. Frederik Begbede je baš tu osnovao književnu nagradu Prix de Flore koja je do sada dodijeljena Ameli Notomb ali i Mišelu Uelbeku.

Ali to čarobno mjesto Café de Flore ima još jedan skoro nevidljivi detalj. Ono što naši ljudi često vole da znaju jeste „ko je gazda kafića". Nama je iz nekog razloga strašno stalo do toga. E, pa, vlasnik Café de Flore je čovjek rođen u Dubici na Kozari, Miroslav Šiljegović. Izuzetno uspješan ugostitelj, jedan od najboljih u Parizu. On u Café de Flore i dalje okuplja elitu i prikazuje Srbe u Parizu kao ispravne, sposobne i radne ljude. Postoji dakle i druga strana priče. Uvijek.

Obrni okreni, izgleda da ni Pariz ni francuski film ne može da prođe bez nekoga našeg. Bili oni vidljivi ili nevidljivi, bio to Netflix ili Café de Flore.

div id="adoceanrsvdcfhklggd">