Foreign Policy / utorak, 07. feb 2012, 07:30 -> 20:12
Foreign Policy: Pobeda u Libiji, poraz u Siriji?
Autor:
Razlog zbog kojeg nije prošla rezolucija o Siriji u Savetu bezbednosti UN je zajednički rusko-kineski veto, navodno zbog toga što je Rezolucija bila jednostrana.
Slažem se da ovaj propust slabi autoritet i legitimitet Saveta bezbednosti. Pridajem manje važnosti Savetu bezbednosti nego što to rade drugi komentatori, ali ipak ne mislim da je slab i diskreditovan Savet bezbednosti dobra stvar. Takođe se slažem da takav razvoj događaja povećava opasnost od produženog konflikta u Siriji ili građanskog rata koji će biti internacionalizovan.
Postoji mnogo razloga zašto napori u UN ovog puta nisu dali rezultat, ali za to delom treba kriviti liberalne intervencioniste koji su zloupotrebili mandat Saveta bezbednosti za vreme prošlogodišnje intervencije u Libiji.
Setite se da je Rezolucija 1973 Saveta bezbednosti UN odobrila vojnu akciju u Libiji kako bi se zaštitili civili.
Rezolucija je bila direktno podstaknuta strahom da bi snage odane Gadafiju mogle da izvrše opsadu Bengazija, uporišta pobunjenika, i da u tom gradu izvrše masakr civila.
Kao odgovor, Rezolucija 1973 ovlastila je države članice Saveta bezbednosti da "preduzmu sve neophodne mere, da se zaštite civili i područja naseljena civilima zbog straha od napada u Libijskoj Arapskoj Džamahiriji, uključujući Bengazi, dok se isključuje strana okupacija u bilo kojoj formi i na bilo kom delu teritorije Libije".
Francuska, SAD i druge sile ubrzo su izašle iz okvira mandata, koristeći avione i druge vrste pomoći kako bi pomogle pobunjenicima da pobede snage Moamera el Gadafija i da ga zbace sa vlasti.
Neko će možda reći da je to, u svakom slučaju, bio pravi način da se rešavaju stvari i da je bio vredan kako bi se rešio problem nasilnika kakav je bio Gadafi. To je debata za neki drugi put, iako bih dodao da je postgadafijevska Libija veoma problematična i da urušavanje režima izgleda da podgreva konflikte i na drugim mestima.
Ali, šta ako je libijski presedan jedan od razloga zbog kojeg Rusija i Kina danas ne žele da sarađuju? Prošle godine su podržali Rezoluciju 1973 i nakon toga gledali NATO i nekolicinu drugih kako se rugaju multilateralizmu u pokušaju da sruše Gadafija.
Tragedija u Siriji je naplata starih računa, ni Peking ni Moskva ne žele da učestvuju u još jednom pokušaju promene režima sponzorisanog od strane Zapada. Ne iznenađuje što je ruski ambasador u UN Vitalij Čurkin osudio propalu rezoluciju baš iz tih razloga.
Ukratko, arogantna manipulacija čitavog procesa u Savetu bezbednosti u slučaju Libije može da oteža da se izgradi konsenzus u slučaju Sirije gde je situacija verovatno mnogo opasnija.
Nemojte da me shvatite pogrešno: Ne plačem za Gadafijem i njegovom porodicom. Biću oduševljen ako Bašar el Asad ode sa vlasti u Siriji.
Presedan u slučaju Libije nije jedini razlog što se Kina i Rusija tvrdoglavo suprotstavljaju tome i mislim da njihova odluka da ulože veto na rezoluciju može da ih košta.
Ali, ironično je i istovremeno tragično da neki od najvatrenijih branilaca multilateralizma i međunarodnog prava deluju preterano voljni da ih ignorišu kada se ispreče na putu ka drugim stvarima koje žele da postignu. Bez obzira na to koliko valjan taj cilj bio.
Posvećenost multilateralizmu i međunarodnom pravu nije nešto na šta možete da se pozovete onda kada vam to odgovara, a da ignorišete onda kada vam ne odgovara, bar ne bez plaćanja određene cene. Moćne države, kao što je SAD, mogu da prođu bez kazne, pa se tako i ponašaju. Ali ne treba da budu iznenađene kada im se takvo ponašanje kasnije obije o glavu.
| << | >> |